Izbor iz poezije

Prikazano od 316 do 327 od ukupno 327
#316 9. Septembar 2017. 23:40
Uspavanka za gospodjicu N


Rekla je samo nemoj
... i dan se povukao u svoju crnu sjenku
ispod koje su nesretni zemljani patuljici igrali ruski rulet sa drvenim pistoljima,
... I bio je Vrbas, al ne onaj koji dunavom odlazi u Crno more, vec onaj ispod Kastela,
koji se vraca po pricu za uplakane vrbe sa ade
... i bila je mjesecina cije su zvjezdane oci olovni oblaci prekrili svojom vlaznom pelerinom...
... i bili smo mi
i nismo bili...
dvije sjenke, jedna sjenka, pola sjenke
i sutnja... i sutnja... i sutnja...

.. i znao sam...
tek kad se iz kastela pojavi prvi svitac moci cu nekako
da joj kazem...

Oprosti sto nemam rijeci tisih od pcelinjeg zuja,
dok mjesec sledjenim srebrom zasipa jesenje vrbake.
Srce se najlakse opije ranjenim korakom,
leluja prtinjajuci nebesku stazu kroz sunce i kroz oblake.
Oprosti sto su mi oci prepune zlatnih svitanja,
pa su mi breze, princeze, umotane u marame od lana.
Na koplju ti nosim dusu umornu od samoce i skitanja,
da kisne pot tvojim balkonom bez kaputa i kisobrana.

Umiven suzama neba sto prijeti da se u slapu prospe
sapucem ti uspavanku rimama iscezlih trubadura,
a u srcu nosim medaljon sa ikonom presvijetle Gospe.

Moje su pjesme nocas umolitvene u labirint od nada,
pracene muzikom kise, svirane iz neznanog dur-a,
pa nek ti budu jastuk na koji... mjesecina pada...


Rekla je samo nemoj...
i stado crnih leptira je sakrilo stotinjak svijeca u staklu...
i ne znajuci da igraju posljednju noc...
... i ponovo je bio mjesec oskrvavljen kao djecji balon
nakon strasnog poljubca nokta
... i bio je splav od poljskog cvijeca za Robinzona i za Petka,
koga su vjetrovi slucajno poveli na malo nocno kupanje
... i bili smo mi... i nismo bili...
dvije sjenke... jedna sjenka... pola sjenke...
i sutnja... i sutnja... i sutnja...

i znao sam...
tek kad iz Kastela zapjeva prvi slavuj moci cu nekako da prosapucem...
Ovdje u zatvoru sobe, u kraljevstvu koje te sluti
u svakom zovu trube napravljene od vrbovih kora...
Ovdje gdje jednako traju i vijekovi i minuti
i gdje bijeli jedrenjaci deru pucinu mrtvog mora...

dani disu na skrge i u ponoc bi da se udave
u rijeci sto ispod zemlje svoje korito guta,
u ciju sjenku je bacen kljuc od trostruke brave
sudbonosnih vrata, na papirusu pisanog puta.

Noc se po zemlji kotrlja strepeci od svakog kruga,
opijena mirisom dunja sto ih nitko ubrati ne zeli...
neke se ptice nikad ne zele vratiti s juga...

Niz nisku usnulih rijeci crvenkasta cure slova...
Suti i ne gledaj mjesec sto se nedoklan dijeli,
nad ikonom gdje kleci gresnik bez bozjeg blagoslova.
Rekla je samo nemoj...
i nicu jos vjerovale ribe sto ponekad u sumrak izlaze iz Vrbasa
da slusaju saputanje juga u narucju breza i topola...
.. i bio je camac u zicama od puzavica , bez uzeta i sidra,
svjeze ukraden iz doline naseg djetinjstva
... i bila je mjesecina... nocno sunce... kasika meda i
gitara na kojoj su svirci svirali Uspavanku za gospodjicu N...
i bili smo mi... i nismo bili...
dvije sjenke, jedna sjenka.. pola sjenke...
i sutnja... i sutnja.... i sutnja...

... i znao sam...
tek kad se na Kastel sruse prve zvijezde ona ce znati...
Lagan sam kao perce iz krila divljeg gusana
kome su lovacke puske otkinule pola kljuna.
I doci cu ti kao sjenka da pokupim secer sa usana
koji ce pospanim okom da osvijetli jesenja luna.

Ne trazi me na trepavici nocne lampe
gdje se sijenka ukrsti sa kazaljkom nocnog sata.
Ja imam dvorac od macuhica i ako podignes ruku
dodirnut ce nam se prsti
za malu nocnu muziku... kidanih srebrnih zica...

I da znas... kad noc napukne i kroz pukotinu proviri,
stidljivo kao puz pred obrisom nezvanog gosta...
... ja lelujam kroz vrbake sa smjeskom sto se siri.
I neznam gdje pobjeci osim sna,
koji boji u lila ...mjesecevu dugu sto se zlati povrh mosta
gdje ces biti zauvjek
i gdje si oduvjek bila.

Miladin Beric
The following users say Thank You to for this useful post:
#317 17. Septembar 2017. 14:27
Bukva~

Celo je nebo u nju stalo,
Senke joj kao provalije;
I sve je polje za nju malo,
I potok mrava iz nje lije

Prolaze kroz nju sjajne vreže,
I jedan crni refren zloći;
Jejina jedna tu sad leže
Novog i strašnog cara noći.

Stoji pod suncem koje daždi
Tvrđava usred polja naga.
A grom jedanput kad je zaždi,
Nestaće kao bog, bez traga.

Jovan Dučić
The following users say Thank You to for this useful post:
#318 17. Septembar 2017. 15:31
MOŽETE LI SE VRATITI POLJUPCI, KAO DUHOVI?


Zatražimo li od vas da zablistate kroz suze,
možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?

I sutra kao i danas, neke će kapije da vas skriju.
"Uvek nekakva vrata proždiru moju senku."

Ljubav je časovnik, a i on dotrajava.
Ljubav je violina, a drvo truli.
Ljubav je dan, a noć čeka na kraju.
Ljubav je leto, i jeseni se blizi.
Ljubav umire uvek i povratka joj nema.
A kada ode, tu se ne može ništa.
A kad se ne može ništa, kažemo samo
da je to kraj, da svemu ima kraja, pa i tome.
Tad je sahranjujemo, neka počiva s mirom,
Blaženo i krotko, kao časovnik ili violina,
kao dan krajem leta,
kao lepota privedena očekivanom kraju.

I nek ostane tako.
Budilnik se oglasio, mi smo se odazvali.
Mesec je minuo starom dolinom,
stigli smo da mu prstenje prebrojimo.
Ptice su zalepršale nad rekom
zamočivši vrhove krila u zlato zalaska sunca.

Odazvasmo se kliktajima
meseca i rečnih ptica.
A sada? Sad uzimamo časovnik, i sklanjamo ga.
Sad opet prebrojavamao mesečevo prstenje.
I sklanjamo ga kao suvenire.
Sad opet prebrojavamo rečne ptice
i pustamo ih da kliznu niz okuku reke.
I to je kraj, jer svemu ima kraja.

Možete li se vratiti,
poljupci,
kao duhovi?

Karl Sanberg
The following users say Thank You to for this useful post:
#319 22. Septembar 2017. 18:15
Jesen pozna~

Jesen pozna. Nebo se otvorilo,
po šumama – promaja tišine.
Na obali, rusalka oborila
bolnu glavu, tu da otpočine.

Svoje pruge magla nisko nosi,
ko potka su u tršćaku sada.
Po zelenoj i dugačkoj kosi,
uz šuštanje, žuto lišće pada.

Kroz daleke proplanke dok bježi,
mjesec šuška i vidi sve više –
zapletena u zelenoj mreži,
niti spava ona, niti diše.

Mir bez daha – čarolijom sine.
Neizreciv bol se smiri njen.
A na svijet se, skovan od svježine,
to izlio zvonko-plavi tren.

Aleksandar Blok
The following users say Thank You to for this useful post:
#320 29. Oktobar 2017. 13:53
MODRA RIJEKA

Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke

Mak Dizdar
#321 23. Decembar 2017. 12:23
Čovek govori Bogu

Znam da si skriven u morima sjanja.
Ali te stigne duh koji te sluti;
Nebo i zemlja ne mogu te čuti,
A u nama je tvoj glas od postanja.

Jedino ti si što je proturečno —
Kad si u srcu da nisi u svesti…
Na kom se mostu ikad mogu sresti
Svemoć i nemoć, prolazno i večno!

Vodi li put naš k tebi, da li vodi?
Kraj i početak — je li to sve jedno?
Ko pečate ti čuva nepovredno,
Ko tvojim strašnim granicama hodi?

Jesmo li kao u iskonske sate
Nalik na tvoje obličje i danas?
Ako li nismo, kakva tuga za nas,
Ako li jesmo, kakva beda za te.
Moj duh čovekov otkud je i šta je?
Tvoj deo ili protivnost od tebe —
Jer treće nema! Kraj tvog ognja zebe,
I mrkne kraj tvog svetila što sjaje.

Samotan svugde i pred svim u strahu,
Stranac u svome i telu i svetu!
I smrt i život u istome dahu:
Večno van sebe tražeć svoju metu.

Jovan Dučić
#322 26. Decembar 2017. 11:38
MESARA

Bestidnije od javne kuće
Mesara na uglu ruži ulicu

H. L. Borhes
#323 16. Februar 2018. 10:27
Dolap
Ja znam jedan dolap. Crn, glomazan, truo,
stoji kao spomen iz prastarih dana.
Njegovu sam škripu kao dete čuo.
Stara gruba sprava davno mi je znana.

Jedan mali vranac okreće ga tromo,
malaksao davno od teškoga truda.
Vuče bedno kljuse, sipljivo i romo,
bič ga bije, ular steže, žulji ruda.

Vranče, ti si bio pun snage i volje,
i dolap si stari okretao živo.
Tešila te nada da će biti bolje;
mlad i snažan, ti si slatke snove sniv'o.

Al' je prešlo vreme preko tvoje glave,
iznemoglo telo, malaksale moći;
poznao si život i nevolje prave,
i julijske žege i studene noći.

O, kako te žalim! - gle, suze me guše, -
oličena sudbo svih života redom,
tebe, braću ljude, i sve žive duše,
jednake pred opštom neminovnom bedom.

Podne. Ti bi vode. Ko će ti je dati?
Tu kraj tvojih nogu žuboreći teče.
Ali bič fijukne... Napred, nemoj stati,
dok ne padne najzad spasonosno veče.

Podne. Ti si gladan. Ti bi trave hteo;
svuda oko tebe buja trava gusta,
i mirise njene ćuv donosi vreo.
Ali bič fijukne. Zbogom, nado pusta!

Ti si, kao i ja, od mladosti rane
osetio opštu sudbu što nas gazi,
i gladan i žedan provodio dane
sve u istom krugu, sve na istoj stazi.

Ti si, kao i ja, na julijskoj žezi,
dok žubori voda kraj tebe u viru,
sanjao o sreći, nagradi, i nezi,
sanjao o dobrom, zasluženom miru.

O, ko zmija ljuta košuljicu svoju,
ostaviti bedu, nesreću i zlobu,
i udarce biča stečene u znoju,
i svemoćnu podlost i opštu gnusobu!

Pusti snovi! Napred, vranče, nemoj stati,
ne miriši travu, ne osećaj vir;
nagradu za trude nebo će ti dati:
mračnu, dobru raku, i večiti mir!

Milan Rakić
#324 29. Mart 2018. 14:37
Uhapšen u svojoj magli

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

Tin Ujević
#325 7. Februar 2019. 22:53
Poruka jedne senke

Svi vi koji ste živi, dok ste živi, živite

Svi vi koji imate oči, radujte se lepoti viđenja,

Svi vi koji možete da volite, volite,

Svi vi koji možete da zaboravljate, zaboravite

Kako ste bili gonjena zverad po drumovima

I vaša klecava deca ugljen pećima,

Prihvatite prolome tišine dobroćudnim rukama,

Vi jači od vetra i viši od oblaka i veći

Od nepovratne praznine, vi živi,

I sebe produžite za onoliko

Za koliko vas se budu sećali,

Jer tvrd je san senki koji niko ne može prekinuti,

I uzalud će pogače tuge za vama neko lomiti,

I uzalud ćete žaliti reč neku toplu koju niste

izgovorili

I tugovati za vratima nekim koja niste otvorili.

Mira Alečković
The following users say Thank You to for this useful post:
#326 17. Februar 2019. 14:24
Nebeske tkanine

Da imam nebeske tkanine vezene,
zlatnim i srebrnim svetlom ispletene,
tkanine plave i zagasite i tamne
od noći i svetla i polutame,
ja bih ih raširio pred tvoja stopala:
Ali siromašan sam, imam tek snove;
Raširio sam snove pred tvoja stopala;
Hodaj nežno, jer hodaš po mojim snovima.

Ostrvo na jezeru Insfiri

Ustaću i otići, otići na Inisfri,
i tamo kolibu dići od gline i pruća, znam;
Gajiću leje pasulja i košnice, imaću, tri,
i živeću srećan i sam...

Tamo ću imati spokoj jer sporo rominja mir,
kaplje s velova jutra u cvrčkov raspevan žbun;
Tamo je blistava ponoć, podne uz purpuran vir,
a sumrak lepršanja pun...

Ustaću i otići... jer stalno čaroban šum
pljuskanja jezerske vode slušam za jave i sna;
Taj šum, dok pločnike gazim i siv prašnjav drum,
srce mog srca zna...

Vilijam Batler Jejts (1865 Dablin - 1939 Mentona - Fr.)
Vilijam Batler Jejts bio je irski pesnik i dramski pisac, najznačajnija ličnost irskog nacionalnog preporoda, jedan od osnivača i upravnik narodnog pozorišta. Učestvovao je u javnom političkom životu i bio senator od 1922. do 1928. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1923. godine.
Njegov otac Džon Batler Jejts bio je pravnik i slikar i bio je pristalica nacionalnog pokreta u Irskoj. Godine 1876. porodica se seli u London i Jejtsa upisuju u osnovnu školu, gde će provesti četiri godine. Zbog finansijskih razloga porodica se vraća u Dablin, a Jejts u oktobru 1881. upisuje Visoku školu Erazmus Smit.

Iako je proveo dosta vremena u Londonu kao mladić, Vilijam Batler Jejts ostaje veran svojim kulturnim korenima, što ima presudnog uticaja i na njegovu poeziju.
#327 24. Jul 2019. 15:59
KROJ
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoce.

Miroslav Antić
Prikazano od 316 do 327 od ukupno 327
Sva vremena su +1. Trenutno vreme je 23:51.